Dokumenti medijske politike u BiH gotovo da ne poznaju termin „medijska pismenost“. On je spomenut samo u jednom dokumentu, ali i tada u dosta općenitom značenju (Vijeće ministara BiH 2006). Ovo ipak ne znači da različiti aspekti MIP-a nisu obuhvaćeni zakonskim odlukama. Upravo suprotno, zakonski okvir koji je potreban za razvijanje MIP-a postavljen je na čvrstim temeljima. Određena područja, kao što su sloboda izražavanja i sloboda medija, etičko ponašanje novinara i urednika, zaštita publike itd., nisu označena eksplicitno kao dijelovi MIP-a, već su regulirana zakonskim i podzakonskim aktima kao dio medijskih sistema i procesa u BiH.
U Ustavu Bosne i Hercegovine, kao i u ustavima nižih administrativnih jedinica garantirano je pravo na slobodu izražavanja, a u mnogim drugim dokumentima zaštićena je i sloboda štampe.[1] Najvažniji zakoni koji reguliraju medijske aktivnosti su: Zakon o komunikacijama (2003), koji regulira djelovanje elektronskih medija, telekomunikacije i frekventni spektar, skup zakona o javnom RTV sistemu u BiH (2005; 2006; 2008), zakoni o zaštiti od klevete (2001; 2002; 2003), zakoni o slobodi pristupa informacijama (2001; 2002) i zakoni o javnom informiranju/medijima i javnom informiranju u entitetima i kantonima. Iako se MIP ne spominje eksplicitno niti u jednom od ovih zakona, svi oni – u većoj ili manjoj mjeri – nastoje uspostaviti okvir koji promovira slobodu izražavanja, ograničava neprimjerene utjecaje na medije i uspostavlja odgovornost medija u pogledu prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja. Općenito, ovi zakoni odražavaju visoke međunarodne standarde u domenu slobode izražavanja i uspostavljaju dobru evropsku praksu medijskog upravljanja.
Zakonom o komunikacijama ovlašćuje se Vijeće ministara BiH da kreira komunikacijsku politiku, dok je primjena te politike u nadležnosti Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), nezavisnog, konvergencijskog regulatornog tijela. Medijska pismenost spominje se u strateškom dokumentu Vijeća ministara BiH iz 2006. godine ‒ „Strategija sektora emitiranja“, i to u kontekstu opravdavanja zadataka propisanih javnim RTV emiterima u procesu prelaska na digitalno emitiranje. Prema ovom dokumentu, zadatak javnih RTV servisa je omogućavanje građanima/građankama širokog spektra informacija o medijima „jer je medijska pismenost ključni faktor u smanjenju rizika od ‘digitalne podijeljenosti'“. Ovo je, ustvari, jedina eksplicitna referenca na termin „medijska pismenost“ u bosanskohercegovačkim dokumentima medijske politike.
Na drugoj strani, RAK je u nizu podzakonskih akata, koji su u skladu s odredbama Direktive o audiovizuelnim medijskim uslugama EU, uspostavio određene principe koji mogu osnažiti MIP. Tako, naprimjer, kodeksi i pravila ove agencije sadrže odredbe kojima se štite maloljetnici i ranjive kategorije populacije u programima emitera, prikriveno i zavodljivo oglašavanje je zabranjeno, a uspostavljena je obaveza pružaocima usluga da objave kontakt-informacije za komuniciranje s korisnicima usluga.
Djelovanje štampe i online medija efektivno je ostavljeno sistemu samoregulacije, ne postoje zakoni kojima se definiraju aktivnosti ovih medija, pa čak nije predviđeno ni postojanje centralnog registra ovih medija. U praksi, predstavnici štampanih i online medija imaju samoregulatorno tijelo ‒ Vijeće za štampu i online medije, čiji su osnovni zadaci da posreduje između nezadovoljnih čitatelja i medija, prati primjenu Kodeksa za štampu i online medije, pospješuje profesionalne standarde medija, štiti javnost od neprofesionalnih i manipulativnih novinarskih izvještaja i štiti štampu i online medije od političkih, ekonomskih i svih drugih pritisaka koji ugrožavaju slobodu informiranja i medijsku slobodu. Iz liste ovih zadataka očigledno je da je sistem samoregulacije medija u BiH u funkciji MIP-a.
Važan strateški dokument o MIP-u koji je na raspolaganju donosiocima odluka, a koji je vezan za strateško promišljanje o ovoj problematici, jeste „Deklaracija o značaju medijske i informacijske pismenosti u Bosni i Hercegovini“ iz 2019. godine. Univerzitet u Sarajevu u saradnji s drugim javnim univerzitetima u BiH i uz podršku UNESCO-a, EU i OSCE-a te partnera iz javnog sektora i civilnog društva kontribuirao je u velikoj mjeri da se Deklaracija usvoji. Deklaracija je osigurala da se urgencija strateškog promišljanja o MIP-u aktualizira kod svih ključnih učesnika u procesu. Dokument nudi osnovne smjernice za strateški okvir u sistemu obrazovanja jer jasno navodi da je ključ bilo kakvog daljnjeg promišljanja osigurati pozitivne ishode učenja.
Principi iz Deklaracije preciziraju važne odrednice za strateško osmišljavanje MIP-a u ovoj strategiji, te nalažu da se prilikom izrade strategija uzme u obzir sljedeće:
- Medijska i informacijska pismenost je preduslov održivog razvoja otvorenih, pluralnih, inkluzivnih i participativnih društava znanja.
- Medijska i informacijska pismenost odnosi se na kognitivne, tehničke i socijalne vještine i sposobnosti građana/građanki da pristupaju, kritički ocjenjuju, koriste i doprinose vještinama odgovornog, participativnog i kritičkog korištenja, upravljanja i kreiranja informacija, te razumijevanja uloge medija u demokratizaciji društva (demokratizaciji putem medija i demokratizaciji samih medija).
- Medijsku i informacijsku pismenost podržava UNESCO-ov integralni pristup, te se temelji na Konsultacijama o strategijama i politikama o medijskoj i informacijskoj pismenosti u Bosni i Hercegovini (2018), kao i prethodnim međunarodnim dokumentima.
- Da bi se postigli ovi ciljevi, neophodno je suštinsko razumijevanje digitalne transformacije informacijskog društva, a u skladu s tim i samih obrazovnih procesa v. Kompleksne interakcije između društva, tehnologije i novomedijskog okruženja onemogućuju da se bez vještina informacijske i medijske pismenosti stvaraju pretpostavke za lični razvoj i političku socijalizaciju.
[1] Posebno značajan dio Ustava BiH čini odredba kojom se prava i slobode sadržane u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno primjenjuju u BiH i imaju prioritet nad svim drugim zakonima (Ustav Bosne i Hercegovine 2009). U tom kontekstu, može se zaključiti da najviši zakonski akti osiguravaju postojanje medijskog okruženja u skladu sa standardima Evropske unije i Vijeća Evrope, a u kojem je moguće smisleno razviti koncept medijske i informacijske pismenosti.