Biblioteke predstavljaju javne informacijske institucije par excellence čija je misija, pored osiguravanja pristupa informacijama i uslugama koje omogućavaju zadovoljavanje informacijskih potreba građana/građanki, ujedno i centralna za razvoj vještina kritičke pismenosti građanstva. Mada su bibliotekari i drugi informacijski djelatnici inherentno uključeni u stvaranje i transformiranje informacijske politike (ako ništa, onda zato što na njih utječu regulatorne mjere ove politike), u BiH oni nisu bitno uključeni u podržavanje (nacionalne) informacijske politike.
Na osnovu prijedloga Ministarstva komunikacija i saobraćaja Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara BiH usvojilo je Odluku o usvajanju politike razvoja informacijskog društva Bosne i Hercegovine za period 2017–2021. godine (Vijeće ministara BiH 2017). U ovom dokumentu MIP nije direktno spomenut, već se referiralo na sintagmu digitalna pismenost (posmatrana kao skup informacijskih i komunikacijskih kompetencija), naglašavajući potrebu za razvojem novih IKT-a kako bi se pospješila konkurentnost.
U ovom dokumentu biblioteke i bibliotekari nisu prepoznati kao ključni partneri u cjeloživotnom obrazovanju građana/građanki, već su jedino spomenuti u kontekstu preporuka za pronalaženje održivog modela finansiranja digitalne biblioteke Bosne i Hercegovine koja će biti povezana s EU-ovom bibliotekom.
U Politici razvoja informacijskog društva Bosne i Hercegovine za period 2017–2021. ukazuje se na „nizak nivo digitalne pismenosti i vještina“ i naglašava potreba za razvojem aktivnosti koje će rezultirati smjernicama za pospješivanje digitalne pismenosti zajedno s izradom „okvira za prepoznavanje IKT vještina“, a posebno u svjetlu krilatice “Nove vještine za nova radna mjesta“ (Vijeće ministara BiH 2017). Ukazuje se također na potrebu prilagođavanja nastavnih planova i programa u osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju, ali se isključivo naglašava potreba uključivanja „informatike“ (nauke računarskih informacijskih sistema) kao sastavnog dijela svih nastavnih jedinica, a ne samo njenog izučavanja u sklopu posebnog predmeta. Pored ovoga, u dokumentu je uočeno da je neophodno aktivno promovirati digitalnu pismenost (od obrazovanja u osnovnim školama do educiranja „građana o novim IKT medijima“), ali nije prepoznata uloga biblioteka i bibliotekara (kao ni MIP edukatora) u procesu poboljšavanja vještina netizena (Hauben i Hauben 1997) neophodnih za ostvarivanje ciljeva informacijskog društva.[1]
Osnovne prepreke za razvijanje informacijskih i komunikacijskih tehnologija su: nedostatak obrazovanja i shvatanja neophodnosti i prednosti upotrebe IKT-a; nedostatak institucionalne podrške, nepostojanje efikasne konkurencije na broadband tržištu, nedostatak širokopojasne infrastrukture; nedovoljna javna ulaganja i investicije u razvoj IKT-a; nedostatak legislative za zaštitu podataka na pojedinim nivoima vlasti i neadekvatnost postojeće IKT legislative; neujednačena zastupljenost akademsko-istraživačke mreže i nedostatak IKT radne snage (Vijeće ministara BiH 2017).
Prepoznavanje uloge biblioteke/bibliotekara u politici informacijskog društva predstavlja, dakle, nužan element za omogućavanje provedbe Politike razvoja informacijskog društva Bosne i Hercegovine za period 2017–2021. Zakonodavstvo u oblasti politike upravljanja bibliotekama nije promijenjeno skoro 20 godina. Kako značajni problemi u području informacijske politike zahtijevaju prepoznavanje na granicama društvenih, informacijskih i tehnoloških sistema, može se zaključiti da su biblioteke još uvijek važne (premda je, u kontekstu informacionalizma, njihova institucionalna uloga potcijenjena) jer osiguravaju kontekst za sve komunikacije, interakcije i društvene procese povezane s historijskim razvojem javne sfere kao idealnog oblika racionalne organizacije ljudske intelektualne proizvodnje, a koja se trenutno rastače. Previđanjem da su aktivnosti moderne biblioteke zasnovane na IKT koje operiraju kao integralni dio informacijske infrastrukture i djeluju kao pokretačka snaga osnaživanja i stimuliranja kompetencija MIP-a ne može se ni očekivati da će biblioteka biti prepoznata kao osnovna institucionalna podrška za težnje ka postizanju ciljeva informacijskog društva.
Arhivističke i muzeološke studije u kontekstu informacijskih i komunikacijskih nauka također ne postoje. Kako djelatnicima arhiva i muzeja nedostaje znanje u pogledu informacijskog upravljanja i upravljanja znanjem, kao i kompetencije informacijske i medijske pismenosti, posljedično, ovaj nedostatak vodi slaboj institucionalnoj održivosti te nemogućnosti postizanja ciljeva primjerenih digitalnom dobu. U takvom kontekstu, arhivi i muzeji oslanjaju se na bibliotekare, obučene kao informacijske stručnjake, premda je postojeći obrazovni okvir za bibliotekarstvo i informacijske nauke također nedovoljan. Kao što je još prije deset godina navela Dizdar, „danas, kada govorimo o transformaciji programa za informacijske stručnjake, uobičajeno je pitati da li su oni zamišljeni na način koji će studentima omogućiti razumijevanje prirode informacijske profesije, razloge za njeno postojanje, ulogu informacijskih institucija, kao i njen opstanak“ (2007). Očigledno, neophodno je stvoriti „preduslove za razvoj jedne strategije koja bi se bavila kulturnom politikom, obrazovanjem, baštinskim ustanovama, djelatnostima i uslugama te informatizacijom u baštinskom sektoru“ (Zaimović 2011).
[1] Pojam netizens predstavlja ljude koji aktivno doprinose razvoju mreže. Vidi više na “Netizen”. U Dictionary.com, n.d. https://www.dictionary.com/browse/netizen.