MIP uključuje višenamjenske kompetencije, kao i ljude svih generacija, a posebno mladi dobijaju bolje vještine za angažiranje u svakodnevnom životu. MIP je posebno značajan za omladinu ‒ korištenje medija u slobodno vrijeme, bavljenje hobijima i ispunjenje drugih interesa, iskustvo različitih osjećaja, učenje novih stvari i komuniciranje s različitim zajednicama i pojedincima. Prema podacima UN-ovog Odjela za ekonomska i socijalna pitanja (UNDESA) terminom „mladi“ koriste se različite UN-ove agencije (UN-ov sekretarijat, UNESCO, ILO) kako bi označile osobe životne dobi od 15 do 24 godine. U Bosni i Hercegovini omladinom se smatraju osobe od 15 do 30 godina života (Zakon o mladima Brčko distrikta BiH 2017; Zakon o omladinskom organizovanju RS-a 2004; Zakon o mladima FBiH 2010).
Pregled svih relevantnih zakonskih dokumenata koji se odnose na mlade i njihova pitanja[1] pokazuje da se u njima ne spominju MIP niti kompetencije MIP-a. Zbog toga je važno za ovu društvenu grupu da se kompetencije MIP-a mladih adresiraju unutar institucionalnog konteksta. Uglavnom, ovi zakoni naglašavaju prava mladih na obrazovanje, organiziranje i voluntarizam, te pravo na zapošljavanje. Ovo znači da mladi imaju pravo na dobre uslove života, naprimjer dobru zdravstvenu njegu i kvalitetno obrazovanje. Ovo također znači da mladi imaju pravo biti uključeni u pitanja koja se tiču njihovih života, njihovog lokalnog okruženja i razvoja društva općenito. Pitanja mladih u BiH adresiraju se unutar različitih tijela na državnom, entitetskom i općinskom nivou.
Strategija za mlade Kantona Sarajevo za period 2019–2023. godine donesena je 2019. godine kao prva strategija za mlade u Kantonu Sarajevo, ali ona također ne tretira pitanje važnosti MIP-a mladih kao jedne od ključnih vještina 21. stoljeća. U Strategiji je navedeno da se 99,8 posto mladih u Kantonu koristi internetom, a 82 posto mladih se njime koristi svakodnevno.
Rezultati Studije o mladima u BiH ‒ 2014 (2015) pokazuju da se 83,5 posto mladih u BiH koristi internetom, dok se njih 2,7 posto uopće ne koristi internetom. U Bosni i Hercegovini 94,2 posto mladih imaju stalni pristup internetu, dok njih 5,8 posto nemaju takav pristup. Prema ovoj studiji, mladi koriste vrijeme kroz interakciju s različitim medijima, odnosno oni većinu vremena provode u interakciji s IKT-ima.
Mladi se ne koriste internetom samo radi dobijanja informacija. Naprotiv, većinom ga koriste kako bi pristupili društvenim mrežama kao što su Facebook, Twitter, Instagram, Linkedin i druge. Gotovo trećina ispitane omladine, njih 29,9 posto, koristi se internetom upravo za pristupanje društvenim mrežama, dok se njih 13,1 posto koriste internetom za pretraživanje informacija povezanih sa školom ili drugih informacija koje su im zanimljive. Istovremeno, 26,6 posto mladih koristi se internetom za komunikaciju s prijateljima i rođacima.
Druga, novija studija (Turčilo, Osmić i Žiga 2017, 7), koja razmatra medijsku pismenost u kontekstu podizanja kompetencija mladih za kritičku valorizaciju i samostalno kreiranje medijskih poruka, pokazuje da su mladi u BiH „dosta nekritički orijentirani prema sadržajima iz online medija i pokazuju značajan stepen povjerenja u informacije koje im, posebno putem društvenih mreža, prenose drugi korisnici“ (Turčilo, Osmić i Žiga 2017, 27), dok s druge strane imaju nizak stepen povjerenja u klasične medije (printane, radio, TV), kao i slab interes za politiku i javni angažman općenito. Studija upućuje na to da su mladi upoznati s pojmom medijske pismenosti i smatraju da im je ona neophodna kao kompetencija za uspješnu interakciju s medijima. „Iako neki od njih smatraju da su ‘mladi medijski pismeniji od starijih’ (misleći pritom isključivo na tehničke vještine korištenja posebno online medija), većina ih kaže kako je nivo medijske pismenosti u Bosni i Hercegovini općenito nizak i ‘naši ljudi vjeruju da je sve što pročitaju baš tako kako piše'“ (Turčilo, Osmić i Žiga 2017, 24). U Studiji o mladima 2018 (Turčilo et al. 2019) 70,3 posto mladih navelo je kako ne može tačno procijeniti koliko vremena provodi online budući da su konektovani manje-više stalno. U istoj Studiji navodi se da “18,6 posto mladih osoba tvrde da nikada nisu pročitali knjigu, a 41 posto da nikada nisu bili u inostranstvu. Dakle, možemo konstatovati da stavove mladih uglavnom formiraju društvene mreže i online izvori informacija te članovi porodice” (16).
Mnogi mladi shvataju kako su nedovoljno medijski educirani i da nemaju dovoljno vještina da uspješno prezentiraju ideje, mišljenja i stavove. Ipak, najvažnije je da su iskazali spremnost za sudjelovanje u programima medijske pismenosti, smatrajući da ona treba biti dio našeg formalnog obrazovanja (Turčilo, Osmić i Žiga 2017).
Također, u “Studiji o mladima Bosne i Hercegovine 2018/2019” navodi se da s “obzirom da je korištenje online medija značajan dio života mladih, proaktivniji pristup razvoju digitalne pismenosti (i medijske pismenosti uopće) od malih nogu bio bi od velike pomoći, kao i razvijanje koncepta medijske pismenosti u formalnom obrazovanju kao samostalnog predmeta ili kao dijela drugih postojećih predmeta (određeni aspekti medijskog odgoja uključeni su u formalno obrazovanje, ali koncept je dosta zastario i nije interesantan studentima” (18) .
[1] Ustav Bosne i Hercegovine, Ustav Federacije BiH, Ustav Republike Srpske, Zakon o mladima Federacije BiH, Zakon o mladima Republike Srpske, Zakon o mladima Brčko distrikta BiH; općinski zakoni i statuti, Rezolucija o mladima u BiH Parlamentarne skupštine BiH.